Verujete li drugima?
3 posters
Strana 1 od 1
Verujete li drugima?
Da li postoji osoba kojoj mozete sve da kazete a da ste sigurni da nece nekom reci? Ja mislim da takvo poverenje ne moze da postoji iz prostog razloga sto prvo ti nekad ne mozes da poverujes sta si ti uradio/la... totalno si se zarocharao u sebe drugim recima moras prvo da verujes samom sebi da bi verovao drugima? Tvoje misljenje?
Jebiga ja mislim da svako napravi prestup svesno ili nesvesno...
Jebiga ja mislim da svako napravi prestup svesno ili nesvesno...
maya_91_- svrate na rucak
- Broj poruka : 85
Godina : 33
Location : Jagodina
Datum upisa : 01.11.2007
Re: Verujete li drugima?
Poverenje je osnov svakog dobrog odnosa. Tamo gde nema poverenja, ljudski odnos se pretvara u uzajamno mrcvarenje i iscrpljujuću, uništavajuću borbu za prevlast. Kome se ne veruje, taj se mora pobediti i podjarmiti, kako bi se držao pod kontrolom.
Sa dobrim ili lošim razlozima, događa nam se da ne verujemo u dobre namere ili sposobnost onih sa kojima smo bliže ili dalje povezani. Onih sa kojima živimo, sa kojima se družimo, sa kojima radimo. Ili onih čije usluge koristimo, kao što su lekari, profesori, majstori...
Naše poverenje se često koleba. Tako nam se jedna ista osoba može čas učiniti dostojnom potpunog poverenja, čas krajnjeg nepoverenja. Tada dolazimo do grokog zaključka da sa ljudima nikada ne znamo na čemu smo jer se pretvaraju da su ono što zapravo nisu.
Stvar je, međutim, u nama, ne u drugima.
Nevolja je što ljude retko vidimo onakvim kakvim zaista jesu već ih procenjujemo polazeći od vlastitih slabosti, potreba, nada i strahova.
Teško odolevamo iskušenju da u drugima pronalazimo, i preuveličavamo, vlastite mane. Prirodno je da zatim ne verujemo bićima sazdanim od samih slabosti.
Ili ih, projektujući sopstvenu potrebu za nadmoći i savršenstvom, doživljavamo kao viša bića. Kada se, što je neminovno, suočimo sa njihovim nedostacima, ruši se naše poverenje zajedno sa slikom koju smo o njima stvorili.
Ukoliko gajimo brojne i nezasnovane, iako najčeće nesvesne zahteve, lako ćemo se osetiti uskraćenim i izigranim, jer nam nije dato onoliko koliko smatramo da nam pripada, niti nam je priznat onaj značaj koji sebi pridajemo. Strah da će biti osujećeni naši neopravdani zahtevi rađa jednu opštu i oštru podozrivost.
Da bismo verovali drugima, neophodno je da ih prihvatimo onakvima kakvi jesu i da od njih ne tražimo ono što nam ne pripada ili ono što nam ne mogu pružiti. Recimo, ničije nam poštovanje ne može nadoknaditi manjak samopoštovanja.
Što više očekujemo od drugih, to ćemo prema njima biti podozriviji. Što smo podozriviji, to će naši odnosi biti gori.
Ali, nemoguće je verovati drugima, ako ne verujemo sebi. Nemoguće je prihvatiti druge, ako ne prihvatamo sebe. Ko nema poverenja u sebe, neće imati poverenja ni u koga.
Sa dobrim ili lošim razlozima, događa nam se da ne verujemo u dobre namere ili sposobnost onih sa kojima smo bliže ili dalje povezani. Onih sa kojima živimo, sa kojima se družimo, sa kojima radimo. Ili onih čije usluge koristimo, kao što su lekari, profesori, majstori...
Naše poverenje se često koleba. Tako nam se jedna ista osoba može čas učiniti dostojnom potpunog poverenja, čas krajnjeg nepoverenja. Tada dolazimo do grokog zaključka da sa ljudima nikada ne znamo na čemu smo jer se pretvaraju da su ono što zapravo nisu.
Stvar je, međutim, u nama, ne u drugima.
Nevolja je što ljude retko vidimo onakvim kakvim zaista jesu već ih procenjujemo polazeći od vlastitih slabosti, potreba, nada i strahova.
Teško odolevamo iskušenju da u drugima pronalazimo, i preuveličavamo, vlastite mane. Prirodno je da zatim ne verujemo bićima sazdanim od samih slabosti.
Ili ih, projektujući sopstvenu potrebu za nadmoći i savršenstvom, doživljavamo kao viša bića. Kada se, što je neminovno, suočimo sa njihovim nedostacima, ruši se naše poverenje zajedno sa slikom koju smo o njima stvorili.
Ukoliko gajimo brojne i nezasnovane, iako najčeće nesvesne zahteve, lako ćemo se osetiti uskraćenim i izigranim, jer nam nije dato onoliko koliko smatramo da nam pripada, niti nam je priznat onaj značaj koji sebi pridajemo. Strah da će biti osujećeni naši neopravdani zahtevi rađa jednu opštu i oštru podozrivost.
Da bismo verovali drugima, neophodno je da ih prihvatimo onakvima kakvi jesu i da od njih ne tražimo ono što nam ne pripada ili ono što nam ne mogu pružiti. Recimo, ničije nam poštovanje ne može nadoknaditi manjak samopoštovanja.
Što više očekujemo od drugih, to ćemo prema njima biti podozriviji. Što smo podozriviji, to će naši odnosi biti gori.
Ali, nemoguće je verovati drugima, ako ne verujemo sebi. Nemoguće je prihvatiti druge, ako ne prihvatamo sebe. Ko nema poverenja u sebe, neće imati poverenja ni u koga.
Re: Verujete li drugima?
verujem samo onome sto vidim svojim ocima.....a reci...to je sve rekla-kazala....
retko kome verujem....a u listu onih kojima verujem su : mama, tata, sestra, samo jednoj od 6 naj drugarica (ne kazem da ne verujem i ovim 5 ostalim, ali jednostavno ona mi je ipak najbolja i od njih 5....jer se znamo 12 godina) i to je to....
retko kome verujem....a u listu onih kojima verujem su : mama, tata, sestra, samo jednoj od 6 naj drugarica (ne kazem da ne verujem i ovim 5 ostalim, ali jednostavno ona mi je ipak najbolja i od njih 5....jer se znamo 12 godina) i to je to....
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu